Došašće ili adventDošašće ili advent (lat.: “adventus” = dolazak) vrijeme je pripreme za blagdan Božića, vrijeme u kojem prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja, vrijeme u kojem kršćani bdiju da bi prepoznali Boga koji dolazi.
U zapadnom kršćanstvu, došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak. U Rimokatoličkoj Crkvi, u došašću, prevladava ljubičasta boja u liturgiji. Čitaju se prikladni tekstovi iz Biblije.
Za vrijeme došašća izrađuje se i stavlja na stol adventski vijenac s četiri svijeće koje simboliziraju četiri nedjelje u došašću.
U prvome dijelu došašća (do 16. prosinca), vjernici se pripremaju za slavni Kristov dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u drugom dijelu (od 17. do 24. prosinca) pobliže pripremaju za Kristov rođendan, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom.
U došašću se svakog jutra održavaju rane mise – zornice. Obično se služe u 6 ili 7 sati ujutro, u ranu zoru. One simboliziraju budnost kršćana u vrijeme priprave za Božić, ali i na konačni Isusov dolazak na kraju vremena. Zornice imaju svečan ugođaj, a datiraju još iz srednjeg vijeka.
Na zornicama se pjevaju hrvatske adventske pjesme koje imaju marijansko obilježje, a u njima se izražava radost skorom dolasku Božića i potiče se vjernike, da se duhovno pripreme za blagdan Božića te se iskazuje štovanje Blažene Djevice Marije.
Zornicom se zove i božićna sv. misa u ranu zoru.
Povijest došašća
Slavljenje došašća počelo je u 5. stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa započeo pripravu za Božić, počevši od blagdana sv. Martina 11. studenog. Nazvao je došašće pokorničkim vremenom, naređujući post u 3 dana svakog tjedna od 11. studenog do Božića. Ovo vrijeme posta od 40 dana, slično korizmi, izvorno se nazivalo – “Četrdesetdnevni post sv. Martina”.
U 6. stoljeću, papa Grgur Veliki skratio je došašće na 4 tjedna, što se zadržalo do danas te je ukinuo dotadašnje suzdržavanje od jedenja mesa i mliječnih proizvoda za vrijeme došašća, makar se i danas, razdoblje došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozbâ.
Vrijeme došašća Rimske liturgije, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić, tako da je s vremenom došašće postalo spoj pokorničkih sadržaja i vrijeme radosti i iščekivanja.
Liturgija došašća
U Rimokatoličkoj Crkvi, u došašću, prevladava ljubičasta boja u liturgiji. Čitaju se prikladni tekstovi, posebno se čitaju misna čitanja vezana za proroka Iliju, sv. Ivana Krstitelja i Blaženu Djevicu Mariju. Izaija je prorok nade, tj. najveći prorok mesijanskih nada i iščekivanja. Sv. Ivan Krstitelj preteča je Isusova dolaska i priprema narod za Isusovo djelovanje te je poveznica između Staroga i Novoga Zavjeta. Marija je treća velika osoba vremena došašća. Ona je posljednja karika u nizu vjernika, koji su čeznuli za Božjim dolaskom i spasenjem te pravi primjer budnosti i uzor spremnosti za susret s Isusom. U srcu došašća slavi se njen blagdan Bezgrešnog zaćeća.
Tijekom liturgijskih slavlja u vremenu došašća, kršćani ponovno proživljavaju dugotrajnu nadu tijekom stoljeća. Kršćani u vrijeme došašća, vježbaju se u savladavanju samih sebe, uskraćivanjem neke dopuštene ugodnosti. Vjeruje se, da se dobrom pripremom u vrijeme došašća, dobiva više milosti u božićno vrijeme.
Liturgijska boja je ljubičasta, osim treće nedjelje došašća (tzv. Radosna nedjelja) kada se može obući i ružičasta, čime se dodatno naglašava iščekivanje Isusova rođenja.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here