SeloKonji u dvorištu
Tužno je otići na selo, a ne doživjeti ga u njegovoj punini! Muk krava, kokodakanje kokoški i rzanje konja zamjenili su fosilni zagađivači: traktori, kombajni, drobilice, kosilice,..i pitaj boga kako se sve ti strojevi i priključci ne zovu. Ma nemam ja ništa protiv traktora. Zamijenio je jadne konje i kravice u teškim poslovima, ali nažalost, isto tako ih je prorijedio do istrebljenja. Nasuprot “velikim gazdinstvima”, tu i tamo pokoji starac ili starica nemoćno hodaju svojim “carstvom” – opustjelim dvorištem bez živine i bez dječje galame. Gdje su nestali ljudi?
kokice u dvorištuSeosko dvorišteKraveSvinjčeGdje su nestali guščići, patkice, pilići uz mamu kvočku, gakanja gusaka, jato purica i napuhanih i frktavih purana,…. gdje su nestala seoska dvorišta sa kolima i starim fijakerima koje su vukli gizdavo nakićeni konji? Nestala su ždrijebad, krasna stvorenja telad,…Nestalo je sve! S tugom i sjetom dođem u selo i hodajući njime, na nekadašnje selo podsjeća me samo još pokoji “čistokrvni” pas nepoznate pasmine i pokoji mačak koji pretrčava cestu….i to je sve!
Zaboravimo! Nikad više nećemo čuti pjesmu težaka koji se vraćaju sa okopavanja kukuruza i vinograda. Nikad više nećemo doživjeti čijane, lužđenje kukuruza i sjedenje staraca nedjeljom i svetkom ispred svojih kuća. Pokušajte na tom našem selu kupiti svježi sir, vrhnje, kokošje jaje! Nećete uspjeti.
A još ne tako davno, čim bi stiglo proljeće, selo je zaživjelo. Živjelo je polako. Nije bilo zapuštenih polja, nepokošenih livada i pustara. Bilo je svega! Čudo jedno. Kako je naš nekadašnji seljak sve stigao i sve imao, a danas se ništa ne stigne i ne isplati. Ono što je more sa svojim “Zimmer frei” i “Apartmani!”, selo je trebalo biti sa svojim izobiljem voća, povrća, peradi. Ali tome nije tako. Sela više nema!!!
Tko je kriv? Vrlo loša poljoprivredna politika, nebriga za selo, nebriga za identitetom i nebriga za čovjeka. Kao da je sramota biti seljak!
Putujete li starim austrijskim cestama prema Beču ili možda Njemačkom, s jedne i druge strane cesta vide se stare, ali uređene kuće s drvenim šalaporkama i dvorištima punim življa. Oni svoje selo nedaju ni po koju cijenu. Da, i oni imaju isti problem: farme, ogromni posjedi, ali imaju ono što se zove identitet. Selo je selo, a grad je grad.
Nama ostaje da žalimo za izgubljenim vremenima. Jedina nada su mali zaseoci i neki nostalgičari sa idejom revitalizacije starog sela. Podržimo ih i dajmo im prostora – biti će to kakav takav spas za selo.

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here