StresSjećam se da sam prošle godine u ovo vrijeme odlučila da ću do ljeta – mislim na ljeto 2009. godine, izgubiti nekoliko kilograma viška. Danas sa istom željom dočekujem i ovo ljeto. Ove godine sam krenula ipak «ozbiljnije» u problem rješavanja kilograma i to vježbanjem na orbitreku, a tu je bilo i vrijeme korizme – vrijeme prije samog Uskrsa, gdje sam sama sebi htjela dokazati da u narednih 40 dana mogu izdržati bez slatkoga i bez kapi alkohola. Moram priznati da me muči mali višak kilograma, no više me muči što nikako ne mogu, bez obzira na moju upornost i tvrdoglavost, promijeniti svoj životni stil.
Umjesto da se penjem stepenicama u svakome trenutku kada je to moguće, ja radije odabirem lakšu opciju, služim se liftom. Umjesto da jedem češće i manje obroke, preskačem doručak i večeram kasno. Najedem se eventualno u dva obroka i ti obroci se sastoje od onoga što ne bih smjela jesti i što deblja. No kada razmislim, zaključujem da ne jedem previše, ustvari jedem manje nego ikada.
I onda sam shvatila. Nije debljina moj jedini problem, kao niti jedini problem našeg modernog vremena, postoji još jedna pošast, a to je – stres. Današnje je društvo puno bogatije nego što je to prije bilo, ali razina stresa, tjeskobe i depresije u ljudi veća je nego ikada.
Pitam se što se to s nama događa? Jesu li društvo vječnog rivalstva i utrka za novcem i prestižem te lažni moral od nas napravili ljude ,koji više ne znaju uživati u malim stvarima? Što je sa međusobnim uvažavanjem, cijenjenjem, vjerovanjem u bolje sutra? Da, ispada da smo stalno pod stresom i najlakše je za današnju situaciju okriviti stres, pa tako i za debljinu, zar ne?
Stres je bolest modernog doba, za koju stručnjaci tvrde da nastaje kao stanje u kojem pojedinac ne može ispuniti pretjerane zahtjeve koje je okolina pred njega stavila. Ja se u cijelosti ne bi složila sa tom konstatacijom, jer smatram da se svi mi prije svega trebamo okrenuti sebi i svojim zahtjevima, dok zahtjevi okoline ne bi trebali biti bitni.
Stres u velikoj mjeri sami proizvodimo. Imamo prevelika očekivanja, želimo više, imamo potrebu dokazati se pred drugima. Kako će netko o nama misliti ako ne ostvarimo nešto u životu? Živimo prebrzo i površno. Uvijek nam se nekuda žuri, pa prečesto ne odvajamo dovoljno vremena za sebe. Bačeni smo u vrtlog života koji nas okreće na sve strane, pa uopće ne primjećujemo je li ovaj život pravi – život koji nas usrećuje i ispunjava.
Kada bi se samo malo posvetili sebi, kada bi stavili samo svoje vlastite zahtjeve na papir i kada bi se posvetili svojim voljenima i dragim nam osobama, shvatili bi kako je bilo našim bakama i prabakama, kako je bilo u onim ne tako davnim vremenima, kada su one znale uživati u malim stvarima poput igre sa djecom u pješčaniku ili friško ispečenom kruhu, kada su u popodnevnim satima uz sunčane zrake uživale sjedajući ispred kuće i uz razgovor sa susjedama promatrale prolaznike, kada su znale uživati u svakom novom danu…
Budimo mudri i preuzmimo model koji su naše bake i prabake već iskusile i uživajmo u svakom novom danu bez dodatnog stresa. Jer ne zaboravimo – mi smo ipak kovači svoje sreće!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here