NostalgijaKoliko bola i koliko patnje. Koliko isforsirane sreće i umjetnih ljubavi. Glumimo da želimo pomoći, a toliko smo slabi da se bojimo sami sebe.
Naše su reakcije čudne. Ponekad ljudske, a ponekad životinjske. Želja za moći, želja za bogatstvom. Traženje onih koji će nas slušati, koji će nam pljeskati. A onda nas usreći bubamara koja uleti u sobu… kapi ljetne kiše koje klize niz obraze voljene osobe… spokoj dječjeg lica kad spava…
E da mi je sad, barem nakratko, zavući se u onu kartonsku kutiju koja je glumila kućicu u kojoj je moja mala susjeda spremala kolače od pijeska. I onaj vrt u blizini, u kojem smo provodili gotovo cijele dane ljetnih školskih praznika, živeći od pokoje ubrane breskve i prijateljskog smijeha. Moji vršnjaci i ja.
Nedjelje su nekada imale drugačiji miris. Vraćaju mi se slike okupljenih susjeda i njihovih priča do dugo u noć i jedne stare bake. Govorili su o njoj da je gatara, vještica, čudna, a mi djeca bismo sa velikom dozom straha, skriveni iza grmlja ponekad čekali da se otvore njena vrata i da predvečer izađe sa svojom mačkom na bunar napuniti kantu vode i rasplamsati maštu mojih vršnjaka o možebitnim čudima i čarolijama koje je spremna napraviti u onoj svojoj tamnoj i trošnoj sobi na periferiji niza siromašnih stanova.
Zašto smo tako olako, životnim putem, pogubili onu jednostavnost? Gdje su ostali naši obični dani? Zašto se više ne radujemo kao prije?
Možda zato jer više nema voćaka u vrtu našeg djetinstva. Možda zato jer su stara, trošna, drvena vrata na ulazu u dvorište zamijenjena onim na daljinski. Nije li možda zbog toga što više ne mijenjamo stare stripove za špekule koje smo bogobojazno čuvali po našim probušenim džepovima. Da li možda više nema takvih ljudi i takve djece ili je to možda zbog toga što „mi“ više nismo djeca pa svijet doživljavamo sasvim drugačije. Bojimo li se naše starosti ili nam je djetinjstvo bilo toliko bolje i drugačije da ga nikakvo novo vrijeme ne može zamijeniti.
Kada bismo barem mogli ponovo probuditi ono dječje u nama. Sve bi prepreke tada postale male i nevažne.
Da… djeca su budućnost, samo je šteta što će i oni jednoga dana postati odrasli ljudi.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here