Poezija Dragutina DomjanićaDragutin Domjanić je rođen 1875.godine u Krčima kraj Zagreba u staroj hrvatskoj plemićkoj obitelji. Djetinjstvo je proveo na obiteljskom imanju u Krčima. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u Zagrebu, gdje je i doktorirao na pravnom fakultetu.
Nekoliko godina radio je u državnoj službi kod suca istražitelja, bio je vijećnik kod Banskog stola u Zagrebu, predsjednik Matice hrvatske i zagrebačkog PEN kluba te član JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti), s obzirom da je bio vrlo aktivan na kulturnom i književnom planu.
Već kao gimnazijalac pokazivao je literarne sklonosti: prevodio je romantične priče s njemačkog, objavio je jednu domoljubnu pjesmu u “Bršljanu” te jednu pomalo erotičnu pjesmu u “Slovanskom svetu”. Radove je objavljivao pod raznim pseudonimima. Domjanić je surađivao u nizu časopisa i novina od kojih su najpoznatiji: “Vijenac”, “Hrvatski salon”, “Nada”, “Život”, “Savremenik” itd.
Za života, Domjanić je objavio pjesničke zbirke “Pjesme” 1909.godine (to je zbirka štokavskih stihova), te dvije zbirke kajkavskih stihova “Kipci i popevke” (1917.) i “V suncu i senci” (1927.). Neposredno poslije smrti (1933.god.) objavljena mu je treća zbirka kajkavskih pjesama “Po dragomu kraju”.
Po stilskim postupcima i motivacijskim preokupacijama, Domjanić se potpuno svrstava među pisce hrvatske moderne.

Štokavska poezija

Iako je Domjanić prvenstveno prepoznatljiv kao pjesnik kajkavskih stihova, književni put je započeo kao pisac štokavske poezije – to je zbirka “Pjesme” iz 1909.god.
Osnovne karakteristike njegove štokavske lirike su:
to je pesimistički nastrojena poezija, prisutni su osjećaji prerane zamorenosti životom, klonulosti i umora pjesnika s jedne strane do neispunjene čežnje za lijepim, nedostupnim i nedoživljenim.
To je poezija gađenja nad svakodnevnim , banalnim životom te bijeg u aristokratizam usamljene duše koja u izmišljenom svijetu plemićkih dvoraca i parkova traži svoj mir i utočište. To je poezija puna bola i čežnje, jedino što povremeno odudara od te turobne atmosfere je pjesnikova sklonost opisu rodnog ( ili izmišljenog ) pejzaža.Iako su i tu često prisutne loše slutnje i sutonsko raspoloženje. Može se reći da je ta poezija odgovarala jednom dijelu građanske inteligencije kojoj nije bilo ni do čega i koja je prezirala vlastitu sredinu.
Već u ovoj zbirci postoje pjesme koje nagovještavaju pjesnikovu inspiraciju u kasnijim kajkavskim stihovima.
Jedna od takvih je pjesma “Otmjena dosada”.
To je pjesma pisana u strofama od po četiri reda sa urednom a b a b rimom. Ugođaj “Otmjene dosade” pjesnik postiže korištenjem ključnih riječi: staze, park, ruže, dvorac, kojima u kontrast stavlja: sjetu, hladnu fontanu, turobni ribnjak, dosadu. A sve se to događa “daleko od svačijeg puta” i “od seljačkog polja daleko”.
Domjanić se zatvorio u “šutljivu” prošlost, gdje “Veliki prozori gledaju nijemo,”
kako bi stihom spasio svoju ugroženu otmjenost duha, aristokratizam i željeni sklad.
Bol i tuga pjesnika za prošlim, otmjenim vremenima, svjesnost prolaznosti svega u životu i nenalaženje sklada u svakodnevnom životu te potreba za tim skladom glavna su obilježja ove poezije.
Unutar takvih harmoničnih prostora, ali sa slutnjama njihova raspadanja i nestajanja, odvija se kasnija Domjanićeva poezija pisana kajkavštinom.

Kajkavska poezija

Poezija Dragutina Domjanovića1917.godine Domjanić je objavio prvu zbirku kajkavske poezije pod nazivom “Kipci i popevke” i uvrstio se među pjesnike dijalektalne poezije. Po mišljenjima mnogih, to mu je najvrednija zbirka, dok su ostale dvije zbirke varijacije na iste poetske motive.
I ovu poeziju Domjanić doživljava kao spas od prolaznosti.
U pjesmi “Bele rože” Domjanić pjeva:
“Gineju želje,al samo popevke
Još mi živiju,kak negda vu duši.”
Taj dvostih može se shvatiti kao lajtmotiv cijele njegove kajkavske lirike. Prolaznost je osnovni motiv njegovih pjesama, pa tako i ove. Pred prolaznošću i nestajanjem on se osjeća ljudski nemoćan i otuda njegovo nostalgično i pesimističko raspoloženje. On se jada nad svojim životom i to je jedini razlog što bježi iz stvarnosti u prošlost, maštu i snove, što je najbolje izraženo u ovoj pjesmi. Pjesnik se sa nostalgijom sjeća svojeg djetinjstva, doma, majke. Sentimentalna povezanost s majkom (kao izraz intime), simbolika vrta odnosno ruže kao slutnja čovjekove povezanosti s misterijem vječnosti, naglašene boje (plava i bijela), muzikalnost stihova – sve su to elementi kojima se postiže topao i prisan ugođaj u ovoj pjesmi.
Pjesnik pati od same pomisli na nestajanje i odatle motivi plemićkih dvoraca, parkova, figurica, bijelih pošljunčanih stazica – sve je to samo pokušaj da se zaustavi vrijeme.
Njegov je ideal skladnost, harmoničnost života, što je u stvarnom životu teško ostvarivo.
Težnja za doživljajem potpunog sklada dovela ga je i do teme pejzaža ili “kipcov” kako bi on sam rekao.
Može se govoriti o dva načina doživljaja pejzaža kod Domjanića:
1. pejzaž kao objekat
(npr. u pjesmi “Sunce v goricah” – to je poetski izvještaj o viđenom, koji odiše muzikalnošću riječi i ljepotom slike).
2.pejzaž kao umjetničko sredstvo za izražavanje vlastite osjećajnosti
(što je veći dio Domjanićeve pejsažne lirike).
Koliko god je Domjanić u prirodi nailazio na sklad, nije se mogao riješiti opsesije prolaznosti, pa podređuje pejsaž vlastitim raspoloženjima.
Asocijacije se pojavljuju u obliku komparacije: priroda i pjesnik.
Primjer je pjesma “Megle”.
Pjesnik tu bira pejsažne ugođaje koji odgovaraju njegovom raspoloženju. To su najčešće pejsaži sumornih, sivih boja.
Jesen zima, mrak, noć, žalost, smrt – ključne su riječi u toj pjesmi.
Prve dvije strofe su čista slika prirode kao objekta opažanja.
Već u trećoj strofi pjesnik postaje aktivni sudionik u slici:
“I gubi se breg za bregom,
Zginule su jele
I zaslepile mi oči
Ruke mrzle,bele.”
To je početak komparacije i poistovjećivanja pjesnika s prirodom i obrnuto, da bi na kraju sve završilo stihom koji je poenta pjesme:
“I kak da je zginul, zaspal
Svet i vse življenje –
Da i ja tak morem zaspat
Ja i moje senje!”
Umjetnička vrijednost te poezije je što je Domjanić shvatio da jedini i najprikladniji izraz ovdje može biti kajkavski jezik. Do punog izražaja došao je pjesnikov smisao za boju, zvuk, melodioznost i ritam.
Jedna od vrlo lijepih pjesama, sa izraženim zvukom i ritmom, je pjesma “Kaj”.
Pjesnik sa puno topline i ljubavi govori o svom rodnom kraju i zavičajnom govoru. Poredak riječi odnosno način rimovanja pridonio je muzikalnosti pjesme, koja je i uglazbljena.
Iako je Domjanić zatvorena ličnost u prividno potpunom bijegu od stvarnosti, nije mogao ostati hladan na događaje oko sebe. Tako su nastale pjesme koje ne treba shvatiti kao “socijalnu poeziju”, ali su elementi socijalnog osjećaja čovjeka iskreno prisutni u pojedinim stihovima, kao i pjesnikov doživljaj rata svega što on nosi sa sobom.
Takva je npr. pjesma “Jačmen” koju je zapazio i Ivo Andrić kao opis “jednostavne i veličajne linije seljačkog života”.
Pjesnik opisuje život seljaka , hranitelja obitelji, koji su bili prisiljeni otići u rat i ostaviti svoja polja i obitelji. Izražava bojaznost hoće li se ikada vratiti.
Poezija Dragutina DomjanićaJedna od poznatih “socijalnih pjesama” je i “Ciklame, krvave ciklame”.
Ova pjesma,napisana u obliku sedam deveteračkih katrena, dodiruje konkretnu hrvatsku stvarnost Prvoga svjetskog rata. Domjanić na užase rata ne reagira glasnim protestom protiv gluposti i nehumanosti ratnih klanja, ne proklinje, već samo s tugom u srcu nostalgično utvrđuje činjenice.
Cvijet (ciklame) i ovdje je simbol i upravo asocijativna moć ciklame kao slike krvoprolića i ratnog stradanja daje posebnu vrijednost. Pjesma započinje četverostihom sa ugođajem skladne slike cvatućih ciklama. Iznenada Domjanić viziju polja ciklama razbija prijetećom bojom (crveno-krvavo) koja će poslužiti kao simbol smrti. To je bolna spoznaja o odlasku hrvatskih vojnika u nepovrat.
Na kraju sve završava apokaliptičnom metaforom:
“I došla je noć ili žalost
Na nebo na zemlju i na me
I videl sem vsigde po svetu
Ciklame, krvave ciklame.”

Zaključak

U poetiku modernizma Domjanić se uključio:
Pjesničkim motivima – pejzaž kao sredstvo izražavanja vlastitih emocija, unutarnjih sukoba i raspoloženja,muzikalnošću stiha, melodioznošću stiha, bojom, simbolikom (česti motiv je cvijeće kao simbol neprolaznosti), bijeg iz banalne svakidašnjice u imaginarni svijet, podređenost poezije zavičajnosti(dom-majka-zavičaj-jezik).

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here